Delfina Tadić postala europska sutkinja u karateu: "Motivira me što drugi u meni vide osobu željnu rada i truda"

Objavljeno 10.02.2026. 13:50, Kategorija Poslušajte audio/video

Na europskom sudačkom seminaru iz karatea koji se održavao prošloga tjedan u Limassolu na Cipru, Ramkinja Delfina Tadića stekla je licencu i postala europska sutkinja. Osim što je europska sutkinja, ona je trenerica u Veslačkom klubu Rama, djecu uči skijati, nastavnica je tjelesne i zdravstvene kulture u dvije škole u Rami Osnovnoj školi „Ivan Mažuranić“ Gračac i Osnovnoj školi Marka Marulića Prozor, vlasnica je Fitness centra Tadić gdje drži tri termina treninga plus još individualne.

Sinoć je u 2 sata stigla kući s Cipra, a već jutros smo imali čast ugostiti je u jutarnjem programu Radio Rame

Razgovarala: Branka Dijaković/Radio Rama

RR: Jesu se slegli dojmovi, kakav je osjećaj biti europska sutkinja u karateu?

Dojmovi se lagano sliježu, nevjerojatan je osjećaj. Inače kad bih išla na natjecanja, vraćala bih se s medaljom oko vrata, a sada samo s diplomom. Ta diploma jako puno znači u mom životu, zato je poseban osjećaj.

RR: Kako je došlo do toga natjecanja?

Već osam godina sam u sudačkom svijetu, lagano pred kraju svoje karijere sam krenula tim putem. Nakon prelaska sa županijskog na federalnog i državnog suca, prije dvije godine sam otišla na razinu balkanske sutkinje i nakon toga me Državna sudačka komisija predložila kao kandidata da idem na europski sudački seminar gdje sam prihvatila njihov prijedlog. Taj prijedlog je stavljen na Upravni odbor Karate saveza Federacije BiH gdje su se oni složili da sam dobar kandidat i da bih mogla zadovoljiti sve standarde.

RR: Koliko je sudaca iz BiH trenutačno bilo na seminaru?

Bilo nas je 16 koji smo polagali. A nas je dvoje koji smo tek nanovo i prvi put polagali taj ispit, a ovi ostali su polagali za više licence. Tu su četiri licence za borbe KUMITE judge B i KUMITE judge A i Referee judge B i Referee judge B i onda završavaš za europskog suca. I onda je tu druga disciplina, tu su samo KATA-e – gdje imaš Judge A i Judge B. Ukupno šest licenci, koje sam ja prve dvije završila.

RR: Kakve si sve uvjete morala ispunjavati da bi uopće stigla do ispita?

Moraš biti glavni državni sudac u KATA-ma i borbama, majstori karatea – crni pojas treći dan i poznavanje engleskog jezika jer je sve na engleskom jeziku.

RR: Kako je izgledao sami ispit?

Ponedjeljkom smo došli, a već u utorak nas je čekalo predavanje iz disciplina KATA i borbi i nakon toga smo imali pismeni ispit. Pismeni ispit gdje na projektoru izlaze pitanja, a ti stavljaš True or False (Točno ili netočno). I nakon toga predavanje iz KATA-e i pismeni ispit. Sutra smo imali praktični ispit gdje smo po grupama bili raspoređeni jer nas je bilo 190 prijavljenih sudaca iz različitih zemalja. Praktični ispit je izgledao tako da su nam postavili panel koji inače mi radimo na natjecanju i prolaziš kroz sve pozicije u panelu koje možeš raditi. Iza sebe ima svatko člana komisije koji te ocjenjuje kako radiš. Svaka greška može biti presudna. Tu su jake treme, napetost, stres i ljudi rade pogreške koje nikada u životu ne bi uradili. Toliko se taj stres osjeća u zraku da ni nakon što odradiš ne znaš jesi li na dobrom putu ili nisi.

Četvrti dan su bile video analize iz tehnike KATA, gdje na projektoru imamo video analizu, izlaze dva natjecatelja gdje mi njih ocjenjujemo. Bude 10 mečeva, a nisam sigurna koliko možemo pogriješiti. Mislim dva, eventualno tri. I uvečer smo dobili rezultate i tu je nervoza jako velika. 200 ljudi se tresu i čekaju jesu li prošli. Uložiš svoje vrijeme, novac i na kraju saznaš da si pao. I onda dva dana sudimo na natjecanju i tek onda ulaziš u pravu mašineriju da vidiš što se događa. Tu je nas sudaca iz različitih zemalja, iz Belgije, Engleske, Francuske, Španjolske... i s njima si svima kao tim. Mi u biti moramo djelovati kao tim kako bismo dodijelili poene i proglasili pobjednika meča. Ako nismo tim, ako se izdvajamo, ne radimo dobar posao.

RR: Kako si se osjećala kada si vidjela svoje ime na popisu da si položila?

Skočila sam i rekla „Yes“. Pogledala sam svoje kolege, svi su bili presretni zbog mene. Ali jedna stvar mi je smetala, kažu: „Mi smo znali da ćeš ti položiti“. Nemojte mi to govoriti. Nazvala sam svoje roditelje i u grupu im poslala svoje diplome. A poslije njih sam javila svojim ženama s fitnessa jer sam znala koliko su uz mene i koliko čekaju te rezultate.

RR: Koliko si se pripremala za ispit prije odlaska na Cipar?

Iskreno da kažem, pripremala sam se osam godina. Svako natjecanje je priprema, svako natjecanje je jedan viši level koji ti donosi iskustvo, dobiješ savjete od starijih kolega i samo upijaš te savjete. Pokušavaš biti bolja kroz svako to natjecanje. Ljudi smo, možeš pogriješiti, ali kod nas se traži da su greške minimalne.

RR: Koliko je bilo sudaca na sudačkom seminaru na Cipru.

Koliko imam podatke bilo nas je oko 190.

RR: Jedna zanimljivost je da si ti bila si najmlađa.

Tu su ljudi koji su uglavnom 35 +, 40 +... Ljudi koju su prošli dosta toga. Kada položiš tu licencu, ona vrijedi četiri godine. Sada su uveli to pravilo da mi moramo svake godine minimalno jednom pojaviti na europskom prvenstvu, bilo to seniorsko, kadetsko ili juniorsko. Bez obzira hoćeš li polagati ili ne, jednom se moraš pojaviti na prvenstvu, da bi sačuvao tu licencu. Prije je bio naglasak na starije iskusne suce, a sada se sudačka komisija „pomladila“ i malo više nas mlade guraju i malo više na nas gledaju. Svijet ostaje na mladima.

RR: Sada ćeš suditi na europskim natjecanjima u karateu, veseliš li se tim putovanjima?

Iskreno da. Radi društva, a radi stresa ne, nimalo. Ali jedno s drugim to se nekako složi.

RR: Već si bila na Cipru kao natjecateljica u karateu, ali kako je dojam sada Cipar ostavio na tebe?

Išla sam s tim da znam tamo sve. Kada dođeš tamo kao natjecatelj u glavi ti je samo medalja, kako ćeš odraditi mečeve i ništa ti drugo nije bitno. Glavni cilj ti je da se kući vratiš s medaljom. Sada je stres oko samog ispita, ali ostaje vremena i za druženje, gdje ćemo na ručak, gdje ćemo na kavu, hoćemo li ići prošetati, na plažu, mogli bismo ovdje, ondje... Više upoznaješ grad, opušten si i imaš vremena sam sebi isplanirati dan jer smo mi sami došli o svom angažmanu. Iznajmili smo auto, tamo se vozi lijevom stranom, pa smo se smijali da se kakva prometna ne dogodi...

RR: Trenerica si u Veslačkom klubu Rama, djecu učiš skijanju, nastavnica si tjelesne i zdravstvene kulture u dvije škole u Rami Osnovnoj školi Ivan Mažuranić Gračac i Osnovnoj školi Marka Marulića Prozor, državna si sutkinja u karateu, balkanska i sada europska, imaš svoj Fitness centar Tadić gdje držiš tri termina treninga plus još individualne, jesam li sve pobrojala? Kako to sve stižeš?

Slaganje svih obveza u glavi i pomalo dan po dan. To je neki moj mentalitet koji tako funkcionira od 7 ujutro do 7 sati navečer, ali nekad i do 10. Ali gledam da je sve to nekako posloženo. Uživam u tome što radim, da nisam, ne bih ovo mogla raditi. Nekad mislim da bih voljela raditi u uredu od 8 do 4, ali shvatim da ne bih mogla sjediti dva sata, kamoli cijeli dan. Onda shvatim da volim ovaj posao, odradim sat-dva treninga i onda sam slobodna.

RR: Jesi ikada razmišljala o odustajanju od nekog od tih poslova?

Jesam (smijeh). Nekad pomislim, ne treba mi škola, nekad mi ne treba više veslanje, pa onda mogu odbaciti i karate, što će mi to, samo stres u životu. Bude tu svega, čovjek dođe do nekih granica gdje puca pod stresom. Ali kažem sebi: Sutra je novi dan, novi početak i do sutra sve zaboravim.

RR: Jesi imala ikada neko negativno iskustvo u svom poslu zbog kojega si se pitala vrijedi li to sve tvoga mira?

Pa da. Evo sad, moj se život samo temeljio na život prije Cipra i poslije Cipra. Da je samo to riješiti pa će poslije biti OK. Uložiš svoje vrijeme i novac. Ja sam deset dana bila odsutna, zbog svega posla. Hvala Bogu, imam tu ravnatelje škola koji su mi izašli u susret, tu su i cure i moja kolegica koje su mi pomogle oko fitnessa da se nastave treninzi. Ljude koji su imali individualne treninge nisu imali treninga i imali su razumijevanja. Nekako se sve posložilo.

RR: Što te motivira u životu, imam osjećaj kao da nemaš ni trenutka odmora?

Motivira me da uvijek mogu više. Uvijek od života tražim ono što mogu dobiti, ono najbolje da izvučem iz sebe. Gledam granice svoga tijela koliko mogu ići. Mogu li još više odraditi treninga, mogu li veću licencu dobiti, mogu li još više s djecom na treningu biti, mogu li se još više oko njih potruditi,...

Delfina Tadić - gostovanje 10 02 2026.