Kalvarija i Isusov grob u Jeruzalemu

Objavljeno 02.04.2021. 20:30, Kategorija Novosti

Crkva Svetog Groba središnje je mjesto kršćanskih hodočasnika u Svetoj Zemlji. Nalazi se u centru starog grada Jeruzalema. Do nje vodi nekoliko uskih ulica načičkanih suvenirnicama lokalnog arapskog stanovništva. Ulica svete Jelene, koja je dio tog labirinta nepravilno raspoređenih ulica, iznenada nas dovede pred crkvu. Pod njezinim krovom su dva najsvetija mjesta kršćanstva: Kalvarija i Isusov grob. U istočnoj kršćanskoj tradiciji, ona se radije zove Anastasis, odnosno Crkva Uskrsnuća. Stoljećima, sve do danas, po nekoliko članova četiri ili pet kršćanskih zajednica u njoj živi i zajedno moli. Za neke je ona simbol razjedinjenosti kršćanstva, za druge je pak mjesto koje simbolički ujedinjuje kršćanski svijet oko temelja vjere: u Kristovu otkupiteljsku smrt na križu i, po Božjoj snazi, njegovo uskrsnuće iz groba na vječni život.

U ovom tekstu cilj nam je riječima i fotografijama zaviriti malo u dvotisućljetnu povijest mjesta. Neposredno prije pandemije koronavirusa, crkva je imala rekordnu, povijesnu posjećenost vjernika i turista. Najčešće pitanje koje su postavljali, posebno oni sa Zapada, bilo je: Je li ovo stvárno, historijsko mjesto gdje je Isus umro i pokopan? Pitanje je sasvim na mjestu, s obzirom da ljudi obično dolaze s predodžbom Kalvarije kao nekoga brda, a ovdje se susreću s isklesanom stijenom visokom nekoliko metara koja je ugrađena u Crkvu Svetoga Groba. Nikakvog dakle brda! Kako onda pomiriti predodžbe o ovom mjestu s činjenicom sadašnjeg izgleda? Stari tekstovi i arheološki nalazi omogućuju nam da se nakratko zaputimo u prošlost i vidimo kako je mjesto izvorno izgledalo i na koji način i kada se preoblikovalo u mjesto koje sada imamo pred očima.

Crkva Svetog Groba nalazi se usred starog Jeruzalema. Istočno se vidi zlatna kupola muslimanskog svetišta – Kupola nad stijenom. Muslimani vjeruju da je s tog mjesta, koje Židovi smatraju svojim najsvetijim, njihov poslanik Muhamed uzašao na nebo. Od svetišta istočnije je Maslinska gora. (foto: polis.ba)

Kako evanđelja opisuju Kalvariju i Isusov grob?

Prvi pisani izvori koji opisuju ovo mjesto su evanđelja. Vjera u uskrsnuće kao povijesni događaj, koji se zbio nedaleko od Kalvarije, okupila je zajednicu Isusovih učenika i učenica već raspršenih u strahu i s osjećajem nemoći nakon što je Isus bio uhvaćen i razapet na križu. Iako u strahu i nevjerici što im je Učitelj doživio nepovratni poraz, kako su mislile, ipak je ljubav prema njemu neke njegove učenice dovela na mjesto gdje je bilo položeno njegovo tijelo. Ondje se susreću s neočekivanim događajem, Učitelj im se pojavljuje kao Uskrsli. I tu, nad praznim grobom i s iskustvom da je Raspeti Isus uskrsnuo, počinje kršćanska vjera. To iskustvo baca također novo svjetlo i na Isusov zemaljski život. Evanđelistima je stoga bilo stalo da opišu mjesto u kojem je bilo položeno Isusovo mrtvo tijelo. Najstarije evanđelje, Markovo (napisano 70. godine), nudi nam prvi opis Isusove smrti. Vrijeme nakon njegovog razapinjanja do polaganja tijela u grob, Marko opisuje na sljedeći način:

Izdaleka promatrahu i neke žene: među njima Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma – te su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale mu – i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem. A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata. A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu. (Mk 15, 40-47)

O grobu se kaže da je bio izduben iz stijene i da su ulazna vrata bila zatvorena kotrljajućim kamenom. Vjerodostojnost ovog opisa opisa kasnije je potvrdila arheologija, a neobičnost i novost za to vrijeme bila je u tome što se spominju žene kao svjedoci tih događaja, iako žene po ondašnjem židovskom zakonu nisu mogle biti svjedoci. Žene, međutim, imaju ključnu ulogu i u događaju koji je uslijedio trećega dana nakon smrti – uskrsnuću. Odmah na uranku prvog dana u tjednu, u nedjelju, piše Marko:

Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisâ da odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. I razgovarahu među sobom: »Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?« Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše doista veoma velik. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: »Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti kako vam reče!« (Mk 16, 1-7)

Stručnjak za povijest svetih kršćanskih mjesta, Nijemac Gregor Geiger u knjizi Terra Santa (Milano 2017), iz gornjeg odlomka izvodi zaključak da je mjesto Isusovog groba već bilo dobro poznato zajednici njegovih sljedbenika i prije nego je Marko napisao evanđelje. Osim što je bilo poznato, bilo je i posjećivano. Mladić koji govori: „Evo mjesta kamo ga položiše“, donosi jedan detalj koji nije nužan za vjeru, niti toliko važan za kršćane raspršene po ondašnjem svijetu, ali je važan za izvođenje zaključka kako je već prije 70. godine postojao grob koji se pokazivao kao točno mjesto u kojem je bilo položeno Isusovo mrtvo tijelo i odakle je uskrsnuo.

Pogled na stari grad Jeruzalem s Maslinske gore. Unutar zidina Staroga grada živi oko 70 tisuća stanovnika, dok u cijelom Jeruzalemu živi više od milijun ljudi. Na slici su označena najvažnija sveta mjesta Židova, kršćana i muslimana. (foto: polis.ba)

Tijekom 19. stoljeća pojavila se sumnja u mogućnost da bi groblje, u kojem se nalazio i Isusov grob, moglo biti u središtu grada, jer je ondašnji židovski zakon izričito zabranjivao pokapanje unutar gradskih zidina. Otkrilo se, međutim, da se položaj staroga grada Jeruzalema iz 19. st. poprilično razlikovao u odnosu na Jeruzalem iz Isusova vremena. Tada su se, naime, lokaliteti Kalvarije i Isusova groba nalazili izvan gradskih zidina. Kako su tada izgledali?

Na temelju arheoloških istraživanja, potvrđeno je da su Golgota i okolica bili kamenolom od 9. st. pr. Kr. pa sve do 2. st. pr. Kr. Mjesto se nalazilo iznad grada pa nije bilo teško dopremati kamen u grad, koji se koristio kao građevinski materijal. Kamenolom je napušten kada je eksploatiran kamen visoke kvalitete, dok je nekvalitetni, porozni vapnenac ostavljan. Prolaskom vremena, rupe su se polako napunjale materijalom koji je bio pogodan za rast nekim biljkama i drveću. Oblikujući se polako kao vrt, mjesto je postalo pogodno za groblje. Evanđelist Ivan piše: „A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.“ (Iv 19, 41-42)

Prema evanđeljima, Isus je položen u grobnicu Josipa iz Arimateje. Ona se sastojala od dvije prostorije. Prva mala prostorija nije bila predviđena za polaganje tijela mrtvaca, u njoj su rodbina i prijatelji mogli žalovati za pokojnikom. Uska vrata, također izdubljena u stijeni,  vodila su u drugu prostoriju. S desne strane, u kamenu je bila isklesana površina od oko 2 metra dužine i 1 metar širine. Na tu je površinu položeno Isusovo tijelo omotano u plahte i tako ostavljeno. Nakon što je položeno, na ulazna vrata prve prostorije navaljan je veliki kamen koji je priječio ulazak u grobnicu. Uokolo Isusovog groba, postojali su i brojni drugi grobovi, manji i dosta skromniji, barem oni koji se ostali do danas sačuvani. Međutim, grobovi slični Isusovom, iz toga vremena, danas se mogu vidjeti na više mjesta u Jeruzalemu.

Ovo je jedna od projekcija National Geographica o mogućem izgledu Kalvarije u vrijeme Isusova razapinjanja i smrti. Tu je, dakle, zajedno s drugima, razapet Isus. Nedaleko je, kako je označeno, bila grobnica u koju je položeno njegovo mrtvo tijelo. Riječ  je o napuštenom kamenolomu koji se polako pretvarao u groblje. Gradska vrata (desni kut slike) koja su vodila do Kalvarije zvala su se „Vrata osude“. Arheološki ostaci tih vrata danas se nalaze u unutrašnjosti ruske crkve „Aleksandar Nevski“, sagrađene na tom mjestu u 19. st. (izvor: nationalgeographic.com)

Sveta mjesta nakon Isusova uskrsnuća

Svega nekoliko godina nakon Isusove smrti, Jeruzalem se počeo širiti prema sjeveru i zapadu. Već su godine 44. napravljene tzv. Treće zidine Jeruzalema. One su opasivale i područje Kalvarije i Isusovog groba, koji od te godine postaju dijelom grada. Nemamo nikakvih arheoloških i drugih dokaza koji bi govorili o Kalvariji i Isusovom grobu u vrijeme realizacije toga projekta. Također nije poznato ni kakva je sudbina mjesta bila nakon što su Rimljani razrušili Jeruzalem i židovski Hram 70. godine.

Godine 135. rimski car Hadrijan okrutno je poubijao i protjerao Židove iz Jeruzalema i utemeljio novi grad Aelia Capitolina, a područje nekadašnjeg židovskog kraljevstva nazvao je Palestinom, prema povijesnom narodu Filistejcima koji su do 6. st. pr. Kr. živjeli u mediteranskom priobalju. Promjenom imena htio je izbrisati svaki spomen na židovstvo i Židove. Na njihovim svetim mjestima odlučio je sagraditi hramove posvećene rimskim i grčkim božanstvima. Budući da se u to vrijeme još uglavnom nije pravila razlika između Židova i kršćana, koje su mnogi smatrali židovskom sektom, odlučeno je da se na kršćanskom svetom mjestu, Kalvariji i Isusovom grobu, napravi svetište posvećeno božici Afroditi i bogu Jupiteru. (Praksa da jedna religija pravi svoje hramove na svetim mjestima druge religije nije novost koja je došla u svijet s Rimljanima, slično su ranije radili Židovi po Izraelu, zatim su kršćani kasnije gradili crkve na mjestu rimskih hramova ili ih pretvarali u crkve, a poslije su muslimani na svetim mjestima kršćana, Židova i mnogobožaca gradili džamije ili njihova svetišta pretvarali u džamije.)

Na koji način su Rimljani preoblikovali kamenolom u svoje svetište? Cijeli kamenolom, do vrha Kalvarijske stijene, nasuli su čvrstim materijalom kako bi stvorili ogroman plato na kojem je sagrađen hram i uokolo stvoren prostor “dostojan” važnog svetišta. Isusov grob ostao je oko 5 metara pod zemljom, ispod Jupiterova hrama, a na sami vrh kalvarijske stijene postavljen je Afroditin kip. Uz rub platoa, prolazila je glavna gradska ulica. (izvor: nationalgeographic.com)

Rimsko svetište je ondje stajalo sve do početka 4. st. U jednom pismu sv. Jeronim (+420) je spomenuo da je na Kalvariji bio postavljena Afroditin kip, a Jupiterov na mjestu Isusova uskrsnuća. Da je ovo mjesto bilo sveto za kršćane i u vrijeme dok je ondje stajao rimski hram, imamo svjedočanstvo biskupa Melitona Sardskog iz Male Azije, koji je oko 160. godine u jednom sačuvanom govoru više puta spominjao mjesto Isusove muke koje se nalazi „u sred Jeruzalema, u središtu grada“. Dakle, Kalvarija i Isusov grob, koji su bili izvan grada, nakon proširenja grada od 44. godine i poslije izgradnjom rimskog Jeruzalema (Aelia Capitolina), našli su se u centru grada. Budući da je mjesto postalo rimsko svetište, utjecalo je na sami plan grada, tako da je glavna ulica, cardo maximus, prolazila pokraj svetišta.

Kalvarija i Isusov grob u sklopu velike bizantske crkve

Godina 325. postala je prijelomna u povijesti kršćanstva. Te je godine kršćanstvu naklonjen car Konstantin sazvao u Niceji, nedaleko od Konstantinopola, prvi crkveni sabor. Osim o važnim pitanjima vjere, također se raspravljalo i o kršćanskim svetim mjestima i potrebi da se ona obilježe. Njegova majka, carica Jelena, osobno je došla u Svetu Zemlju i bila je pokroviteljica gradnje nekoliko crkava na mjestima koja su važna za Isusov život. Već 326. godine rimski hram na mjestu Isusove smrti i uskrsnuća je srušen, a prostor očišćen. Suvremenik i povjesničar, Euzebije iz obližnje Cezareje piše da se „odjednom pojavio čašćeni i sveti spomenik Uskrsnuća spasenja“. Dakle, nakon što je uklonjen sav rimski nasip, pojavio se Isusov grob, neoštećen i u potpunosti sačuvan. Rimsko svetište je samo konzerviralo i sačuvalo najsvetija mjesta kršćanstva – Kalvariju i Isusov grob. Prema predaji, carica Jelena je u jednoj cisterni, u sklopu tada očišćenog kamenoloma, pronašla ostatke Isusova križa.

Crkva Svetog Groba ili Crkva Uskrsnuća nsagrađena u vrijeme cara Konstantina. Nakon što se čišćenjem rimskog nasipa došlo do gotovo izvornog mjesta kakvo je bilo tri stoljeća ranije, prostor je preoblikovan za potrebe i smještaj ogromne bazilike i svetišta. U presjeku se vide tri dijela: 1. lijevo je velika kupola nad malom kapelicom unutar koje je Isusov grob; očišćen je dakle sav materijal da bi se stvorio prostor za veličanstvenu kupolu (po uzoru na nju kasnije je nsagrađena danas najpoznatija građevina u Jeruzalemu: muslimansko svetište Kupola nad stijenom); Isusov grob je izoliran od stijene, iznad njega je bilo središte te velike kupole; 2. Kalvarijska stijena je isklesana i ostavljen je samo jedan njezin dio na koji je postavljen križ; Kalvarija je bila na otvorenom, između kupole nad Isusovim grobom i petobrodne bazilike (Martirij); 3. Bazilika Martirij (Svjedočanstvo, jer je bila posvećena svjedocima vjere, onima koji su dali život zbog vjere u Isusa i njegovo uskrsnuće) bila je bazilika s pet brodova posvećena kršćanskim mučenicima (dimenzije su bile 50mx40m). Cijelo zdanje bilo je dugo 130 m, a široko 60 m. (izvor: nationalgeographic.com)
Projekcija vanjskog izgleda Crkve Svetog Groba iz 4. st. S glavne ulice se ulazilo u prvo predvorje, zatim kroz baziliku u drugo predvorje, gdje je bila kalvarijska stijena, i, naposljetku, u Anastasis, svetiše pod kupolom, gdje je bio Isusov grob. (izvor: Wikipedia)
Maketa Jeruzalema iz bizantskog razdoblja, od 4. do 7. stoljeća. Crkva Svetog Groba dominirala je gradom. Urbanistička struktura grada ostala je rimska, samo što je umjesto hrama sada crkva u središtvu. U drugom kraju, na maketi se vidi još jedna crkva. Bila je posvećena Isusvoj majci Mariji, a bila je sagrađena u vrijeme cara Justinijana. Danas postoje samo rijetki arheološki tragovi njezina postojanja. (foto: polis.ba)

Ova Konstantinova, bizantska crkva posvećena je 13. rujna 335. godine. O izgledu Isusova groba poslije Konstantinove gradnje, piše hodočasnik iz Piacenze (570): Kako je grobna litica odvojena od ostalog dijela litice, s njom je odvojeno i mjesto gdje je počivalo Isusovo tijelo. Stijena kojom je grob bio zatvoren nalazi se pred otvorom groba. Njezina boja je kao boja Kalvarije, jer je od nje isklesana. Ta je stijena ukrašena zlatom i dragim kamenjem, a oblikom nalikuje mlinskom kamenu. Grobna litica ima približan oblik piramide, a prekrivena je srebrnom pod zlatnim gredama. Pred grobom se nalazi oltar.

Takvim sjajem Crkva Isusova Groba je blistala do 614. godine, kada su Perzijanci porazili Bizantince i porušili većinu kršćanskih građevina u Svetoj Zemlji. Crkva je tada ozbiljno oštećena u požaru. Nekoliko godina kasnije, njezinu obnovu vodio je patrijarh Modest. Novost koja je dodana pri obnovi je zasvođeni strop iznad kalvarijske stijene, koja je do ovoga trenutka bila na otvorenom. Nedugo nakon toga (628), Bizantinci pobjeđuju Perzijance i vraćaju pokradene relikvije. Međusobni ratovi ova dva carstva otvorili su uskoro prostor za jedno novo koje je bilo u nastajanju – arapsko muslimansko. Arapi osvajaju Svetu Zemlju već 638. godine, ali ne diraju crkvu. Osvajač, kalif Omer poštedio ju je vjerojatno zato što islam časti Isusa kao jednog od proroka, a i zbog toga što to ne bi bilo zgodno ni iz političkih razloga, jer su kršćani tada bili većinsko stanovništvo Svete Zemlje. Jedna kasnija legenda kaže da je kalif došao do ulaznih vrata crkve, a da nije htio ući jer je smatrao da bi to kasnije muslimanima moglo poslužiti kao razlog da je pretvore u džamiju.

Nove okolnosti

Ipak, od 7. st. kršćani u Svetoj Zemlji osiromašuju, od privilegiranih postaju građani drugoga reda i njihove crkve će ovisiti o pomoći Konstantinopola i Zapada. Karlo Veliki je krajem 8. st. napravio dogovor s bagdadskim kalifom Harunom al-Rašidom oko upravljanja Crkvom Svetoga Groba.

Situacija je bila prilično stabilna sve do 10. st. Godine 969. Egiptom i dijelom Bliskog istoka zagospodarili su Fatimidi. Njihova je vojska podmetnula požar u Crkvi Svetog Groba. Šteta je bila velika, čak se i kupola srušila. Kršćanskim hodočasnicima postupno se ograničavao dolazak. Vrhunac progona kršćani proživljavaju za vrijeme kalifa Al-Hakima (996-1021). Iako mu je majka bila kršćanka, nemilosrdno je razorio većinu crkava po Svetoj Zemlji, prenaglašeno dokazujući da ga ništa više ne veže za kršćanske korijene. Nakana mu je bila potpuno istrjebljenje kršćana. Mnogi su spas pronašli prelaskom na islam. Crkva Svetog Groba u tom naletu bila je gotovo potpuno uništena, Isusov grob se našao pod ruševinama kupole. Nakon njegove smrti, bizantskom caru Konstantinu IX. Monomahu bilo je dopušteno obnoviti je, u zamjenu za otvaranje džamije u Konstantinopolu. Obnova je, međutim, bila tek djelomična. Veličanstvena crkva Konstantina Velikog iz 4. st. zauvijek je nestala i nikada više tako raskošna neće biti napravljena na najsvetijem kršćanskom mjestu.

Križari dolaze u Svetu Zemlju

Nažalost, vijesti o rušenju Crkve Svetog Groba i o zabrani hodočašća kršćanima na sveta mjesta utjecat će potom na šire povijesne tokove ondašnjeg svijeta. Takve su vijesti, naime, izazvale bijes u kršćanskom svijetu na Zapadu. Postupno se rađala ideja o nužnosti vojnoga pohoda i oslobođenju svetih mjesta. Ideja je ubrzo konkretizirana u nekoliko križarskih vojni. Križari su osvojili Jeruzalem već 1099. godine. Treba također imati na umu da je u istome stoljeću (1054) došlo do raskola između katolika i pravoslavaca, od tada će često biti međusobni rivali (križarski su vojnici, nažalost, učinili veliko zlo pravoslavnim kršćanima u Bizantu).

Odmah po uspostavi vlasti u Svetoj Zemlji, tzv. Latinskog kraljevstva, križari su prionuli podizati porušene crkve. Krenuli su od Crkve Svetog Groba, koja je svečano posvećena 15. srpnja 1149. godine. Obnovljena, zapravo gotovo u potpunosti izrađena nova crkva u zapadnom romaničkom stilu, izgledala je ovako:

Martirij, petobrodna bazilika iz Konstantinova vremena koju je uništio Hakim, nije uopće obnavljana. Kupola iznad kapelice Isusovog groba i sama kapelica su obnovljeni. Na taj prostor odmah je nadovezana trobrodna bazilika. Središnja lađa postala je ogromni prezbiterij (tzv. katolikon). Pod krov crkve ulazi i kalvarijska stijena. Dakle, pod istim krovom u jednoj bazilici našla su se dva najsvetija mjesta kršćanstva: Isusov grob i Kalvarija. Tako je ostalo sve do danas. (izvor: nationalgeographic.com)
Maketa križarske crkve. Novost je da su križari uz nju podigli veliki zvonik. Bio je visok 48 metara. Danas nedostaje dio koji se srušio 1545. godine (izvor: Muzej Kustodije Svete Zemlje)

Nova crkva bila je znatno manja od Konstantinove. Glavni je ulaz bio s južne strane, ispad kalvarijske stijene. Tu su bili i grobovi prvoga kralja Latinskog jeruzalemskog kraljevstva Boldovina i njegovog brata Gotfrida (+1118). Nekoliko stoljeća kasnije, Grci su izbacili njihove zemne ostatke jer su ih previše podsjećali na zla koju su križari učinili Bizantu. Cijelo vrijeme križarske vlasti, crkvom su upravljali isključivo katolici.

Završetak križarskog razdoblja i novi odnosi između katolika i pravoslavaca

Kada je Saladin 1187. pobijedio križare, političke okolnosti se ponovno mijenjaju. Međutim, Saladinovom pobjedom nisu se zaustavile križarske vojne. Tek krajem 13. st. križari će biti protjerani iz posljednjeg uporišta u Svetoj Zemlji, Akrija. Katolici tada gotovo u potpunosti, zbog bijega ili pogroma, nestaju iz Svete Zemlje. U pojedina preostala sveta mjesta vraćaju se kršćani koje su katoličke vlasti bile potisnule: pravoslavni Grci, Armenci, egipatski Kopti, Sirijci, Gruzijci, Etiopljani. Europski su pak vladari po svaku cijenu tražili način da katolici ipak budu prisutni na svetim mjestima. Napuljskom kralju Robertu pošlo je za rukom da od egipatskog sultana kupi dopuštenje na temelju kojega su franjevci 1342. došli u Crkvu Svetog Groba i u njoj, uz druge kršćanske zajednice (pravoslavne Grke, Armence, Kopte, Sirijce i Etiopljane), ostali sve do danas.

U križarskom periodu, i kroz kasnija stoljeća, hodočasnici su po unutarnjim zidovima crkve ostavljali tragove u obliku križića koji se i danas mogu vidjeti. Rijetke grupe tijekom srednjeg vijeka, koje bi došle iz Europe, u crkvi bi obično provodile po nekoliko dana. (foto: polis.ba)

Zajednički život više kršćanskih zajednica unutar crkve postao je stvarnost koja će trajati stoljećima, sve do danas. Ponekad je znalo doći i do međusobnih rivaliteta, ali su to više bile iznimke nego pravilo. Franjevac po imenu Nikola, godine 1347. u dnevnik zapisuje: U crkvi ima dvadesetak oltara: svaka zajednica ima svoj. Na Nedjelju maslina (Cvjetnicu) i za vrijeme uskrsnih blagdana pojedina kršćanska zajednica odlazi do svoga svećenika, i svaki svećenik slavi liturgiju sa svojim narodom na svojemu jeziku.

Početkom 15. st. ruski arhimandrit Gretenij posjetio je crkvu i izvijestio da je ona zatvorena tijekom gotovo cijele godine, osim kroz Veliki tjedan ili ako ponekad dođe grupa hodočasnika. Početak osmanske vlasti u Palestini (od 1516.), donio je kršćanima nove probleme i nevolje. Franjevci su završili u zatvoru, Gruzijci su protjerani iz Svete Zemlje, a crkva, koja je u međuvremenu stradala i od potresa, ostala je neko vrijeme zapuštena. Ipak, franjevac Bonifacije iz Dubrovnika, uz zalaganje cara Karla V., uspio ju je obnoviti.

Od početka 17. st. odnosi među katolicima i pravoslavcima ponekad će biti zaoštreni. Zbog veće bliskosti s Portom u Istanbulu, Grcima je polazilo za rukom da preuzimaju pravo na pojedina mjesta u crkvi, prije svega nad Kalvarijom i Isusovim grobom. Međutim, od poraza pod Bečom (1689), Osmanlije će biti sve nemoćniji pred zapadnim vojnim silama. Tako da će od njih nerijetko biti traženo da katolicima osiguraju veća prava. Crkva Svetog Groba je u to vrijeme među kršćanima bila stvar prestiža pa ne čudi činjenica da je klauzula gotovo svakog mirovnog sporazuma s Osmanlijama uključivala njezin status. Njezino veliko simboličko značenje bilo je, nažalost, prešlo na polje politike. Položaj je katolika na svjetskoj političkoj pozornici oslabio nakon građanske revolucije u Francuskoj (1879). Moćna Rusija poslije preuzima zaštitničku ulogu pravoslavnih kršćana u Svetoj Zemlji. Njihovim posredovanjem, Grci su od sultana dobili dopuštenje da obnove crkvu koju je požar ozbiljno oštetio 1808. Oni su tu priliku iskoristili da, što je više moguće, sa zidova „očiste“ tragove katoličke prisutnosti, ostavljajući unutrašnje zidove golima. Zbog toga današnji hodočasnici budu iznenađeni kada uđu u crkvu i uoče previše sivila a premalo sjaja u tako važnom mjestu.

Status quo

U narednim desetljećima, katoličke nacije sa Zapada vršile su pritisak na turske sultane da dadnu veća prava katolicima u crkvi. S druge strane, pravoslavci su imali snažnog zaštitnika u carskoj Rusiji. Udovoljavanje bilo kojoj strani za nemoćne osmanske sultane moglo je biti pogubno, zato je Abdul Medžid I. (isti onaj komu se obratio fra Ivan Frano Jukić s molbama i željama kršćana u Bosni za jednakim statusom i ravnopravnošću) odlučio potpisati ferman (1852) kojim je naredio da se u ovoj crkvi, i još nekoliko svetih kršćanskih mjesta u Palestini, mora čuvati status quo. Taj će ferman sve do danas ostati pravni temelj po kojem kršćanske zajednice reguliraju međusobne odnose.

Katolički svećenik kadi za vrijeme mise na Isusovom grobu. (foto: polis.ba)

Suština dokumenta je u tome da svakoj zajednici unutar crkve pripada onoliko vremena za liturgiju i onaj prostor koji je svaka pojedina imala na dan izdavanja dokumenta. To znači da su baštinjena prava zamrznuta, mogu se čuvati jedino svakodnevnom praksom. Naime, po tradiciji točno se zna kada pojedinu zajednicu sljeduje slaviti misu na određenom mjestu u crkvi (na Isusovom grobu ili Kalvariji, najčešće). Ako zamislimo situaciju da neka zajednica na neko vrijeme zanemari praksu i ostavi „pukotinu“ u molitvenom ritmu svetišta, onda bi u tu „pukotinu“, teoretski, mogla „uskoči“ neka druga zajednica. „Oštećena“ strana tada ne bi imala pravne osnove tražiti nazad ono što je izgubila.

Ovaj status još je uključivao obećanje da će svaka zajednica moći neometano vršiti svoje obrede, da ih neće moći ometati nikakva vanjska sila. Nestankom Osmanskog Carstva s povijesne scene, britanska vlast koja je upravljala Svetom Zemljom (1917-1948) također je garantirala održavanje statusa quo. Poslije njih, jamac statusa bila je Kraljevina Jordan do 1968. godine. Od te godine pa do danas to je država Izrael.

Na Veliku subotu pravoslavni kršćani iz cijeloga svijeta dolaze uzeti Sveti oganj koji se, kako vjeruju, čudesno sam upali nakon patrijarhove molitve na Isusovom grobu. Samo dio vjernika uspije ući u crkvu, dok tisuće čekaju na trgu ispred i po okolnim ulicama. (foto: polis.ba)

Naravno, uz dogovor kršćana Armenaca, pravoslavnih Grka i katolika, moguće je mijenjati praksu i zajedno se brinuti za održavanje građevine koja čuva najsvetija mjesta svakoga kršćanina. Praksa dogovaranja i opuštenih odnosa posebno je vidljiva zadnjih desetljeća kada u Crkvama sve više raste svijest o nužnosti ponovnog jedinstva. Želja Uskrsloga, oko čijeg praznog groba su ujedinjeni kršćani s različitim tradicijama i jezicima, je „da svi budu jedno“.

Hodočasnici u molitvi na Isusovom grobu. Za mnoge vjernike molitva na Isusvom grobu je ostvarenje najveće životne želje. (foto: polis.ba)
Isusov grob, najsvetije kršćansko mjesto. Stijena na kojoj je bilo položeno Isusovo tijelo nalazi se oko 60 cm ispod ove mramorne ploče. Prije nekoliko godina, kada je vršena rekonstrukcija grobne kapelice, mramorna ploča je podignta i mogla se zakratko vidjeti stijena na kojoj je tri dana ležalo Isusovo mrtvo tijelo. (foto: polis.ba)
Na slici je presjek sadašnje kapelice nad Isusovim grobom. Napravljena je po uzoru na grob u koji je bilo položeno njegovo tijelo. Prva prostorija nakon ulaza u kapelica zove se Kapela anđela, jer su žene tu spoznale da je Isus uskrsnuo. U središtu ove prostorije čuvaju se ostaci kamena koji je zatvarao Isusov grob. Naime, kamen je razbijen 614. godine, nakon invazije Perzijanaca. Sačuvan je samo dio. Iz te prostorije, niski prolaz vodi do mjesta u kojem je Isusov grob. (izvor: nationalgeographic.com) Na slici u desnom gornjem kutu vidi se pročelje kapelice nad Isusovim grobom i ulazna vrata. (foto: polis.ba)
Kalvarija (Golgota ili Lubanja), mjesto Isusovog razapinjanja i smrti na križu. Nakon što se uđe u crkvu, strme stepenice vode do Kalvarije. Imajući na umu izgled mjesta u vrijeme Isusova razapinjanja, kada se uspnu na Kalvariju u sadašnjem obliku, hodočasnici mogu kontekstualizirati događaj iz Lk 33,34: „I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke.“ Prema Luki, Isusova smrt ovdje je izgledala ovako: „Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ To rekavši, izdahnu.“(Lk 33, 44-46) Kada se obavlja pobožnost Puta križa ulicom Via dolorosa, na Kalvariji se mole 10., 11., 12. i 13. postaja. (foto: polis.ba)
Ispod grčkog oltara nalazi se rupa u kojoj je bio učvršćen Isusov križ. Vjernici se saginju i kratko zadržavaju u molitvi. Ispod stakla vidi se dio preostale kalvarijske stijene. (foto: polis.ba)

Ključ, vrata i ljestve

Prema spomenutom statusu quo, vlasnici vrata i ključa su dvije muslimanske obitelji. Netko od članova njihovih obitelji svaku večer zaključava crkvu i rano ujutro je otključava. Takva praksa korijen vuče još od Saladina (12. st.).

Kupola iznad kapelice Isusova groba. Središnji dio kroz koji ulazi svjetlost simbolizira Krista, koji je svjetlo svijeta i, poput Sunca, izvor života. Dvanaest zraka simboliziraju apostole. Iz svake zrake izlaze po tri zvijezde koje su simboli Duha Svetoga. Zadnja obnova kupole bila je 1997. godine. (foto: polis.ba)

Tada su naime sva vrata i prozori u nižim razinama crkve zazidani, ostavljena je samo polovica glavnog ulaza. To je učinjeno iz dvostrukog razloga: da se plaća porez prilikom svakog otvaranja vrata i da se pokaže da su „gospodari“ crkve ustvari muslimani, što je iz konteksta srednjeg vijeka posve razumljivo, jer je religija u to vrijeme služila i kao ideologija pomoću koje se vladalo.

Bilo je nekoliko pokušaja da se kršćanske zajednice dogovore i da se ukine status quo. Do toga ipak nije došlo iz više razloga. Prvi je taj da još uvijek zajednicama nije lako pronaći konsenzus oko bezbrojnih detalja unutar crkve. Drugi razlog je u mentalitetu nekih zajednica, koje s iskustvom višestoljetne borbe za fizičko preživljavanje, imaju nepovjerenje prema drugima i nerijetko vide opasnost tamo gdje ona i ne postoji. To su prije svega Armenci, koji čak imaju strašna iskustva proživljenog genocida u svojoj nekadašnjoj domovini, današnjoj Turskoj. Imajući to u vidu, može se imati potupno razumijevanje za instinktivnu nepovjerljivost prema drugima.

Lijeva slika: raspuknuti potporni stup uz ulaz u crkvu ima posebno značenje za pravoslavne kršćane. Naime, prema priči koja se stoljećima čuvala u tradiciji, kada su katolici pravoslavcima zabranili ulazak u crkvu na Veliku subotu da sudjeluju na obredu Svetog ognja, čudesno je iz ovoga planula sveta vatra. Zbog toga pravoslavni kršćani danas prije ulaska u crkvu ljube ili dotiču rukom stup, a nerijetko se naslanjaju na njega i u tišini, zatvorenih očiju, mole. Desna slika: stepenice koje vode na Kalvariju, odmah nakon ulaska u crkvu, desno. (foto: polis.ba)
Koptski kršćani na procesiji za Cvjetnicu oko kapelice Isusova groba. Kada su povoljne okolnosti, tisuće ih iz Egipta dođu za Veliki tjedan u Jeruzalem. (foto: polis.ba)

Treći razlog je taj da su same kršćanske zajednice svjesne da bi dokidanje statusa quo, u kojemu određenu ulogu imaju i lokalni Arapi muslimani, moglo biti shvaćeno kao čin protiv njihove uloge i društvenog statusa. Naime, mnogim Arapima muslimanima religija još uvijek oblikuje svijest o društvenom uređenju i ulozi pojedinca u njemu, dok se na građansko i sekularno gleda kao na prijetnju i opasnost. Takav mentalitet stvara uvjerenje kod većine da je ovo dio svijeta koji pripada islamu, odnosno da je unutar dar al-islam, kuće islama. U takvom svijetu, po božanskom pravu, muslimanima pripada vodeća uloga. Svjesni takvih okolnosti, i iz odgovornosti prema budućnosti svetih kršćanskih mjesta, vodstva kršćanskih zajednica radije se prilagođavaju, dok s druge strane kroz dosta jak sustav obrazovanja nude, posebno Katolička crkva, velikom broju arapske mladeži mogućnost da konzumirajući sekularno obrazovanje iskorače u moderni svijet.

Prije svega, u tome kontekstu treba promatrati činjenicu da muslimanske obitelji čuvaju ključeve crkve i brinu se za otvaranje i zatvaranje jedinih vrata. Danas su ta zatvaranja i otvaranja postalo svojevrsni „ritual“, kojem rado prisustvuju brojni turisti i hodočasnici. Iza zatvorenih vrata, u crkvi ostaju franjevci, grčki, armenski i koptski monasi koji gotovo cijelu noć naizmjenično mole i slave liturgiju na Kalvariji i Isusovom grobu.

Na maloj terasi, iznad ulaza u svetište mogu se vidjeti jedne stare ljestve. Lokalni vodiči, i oni neupućeni izvana, najčešće objašnjavaju da one stoje tu kao posljedica nemogućnosti da se kršćanske zajednice dogovore koja ima pravo pomaknuti ih. To je samo djelomično istinito.

Hodočasnici na trgu ispred crkve čekaju da se vrata otvore kako bi ušli častiti Kalvariju i Isusov grob. Ova relativna malena vrata jedini su ulaz i izlaz iz svetišta. Na maloj terasi ispod desnog prozora vide se „povijesne“ ljestve. (foto: polis.ba)

Ljestve su, međutim, svjedok teškog vremena koje su kršćanske zajednice stoljećima proživjele da bi sačuvale crkvu. Budući da se morao plaćati veliki porez vlastima nakon svakoga otvaranja crkve (od 12. st. do Ibrahim Paše, koji ga je ukinuo 1831.), nije se isplatilo otvarati je svaki dan. Tako su mjesecima vrata ostajala zatvorena a unutra su živjeli franjevci te grčki, koptski, armenski, etiopski, gruzijski monasi (do 16. st.). Hranu su dobivali od subraće koji su živjeli vani. A ona se dostavljala kroz male okrugle rupe na vratima, koje se mogu i danas vidjeti, ili se pak krošnja užetom podizala na malu terasu uz Kalvariju. Da bi s prozora došli do terase, armenski monasi koristili su te ljestve. One su danas prije svega simbol toga razdoblja povijesti svetišta, prije nego simbol neprijateljstva među kršćanima, koji i danas, kao i stoljećima unatrag, žive zajedno unutar crkve 24 sata dnevno.

Lijeva slika: Stepenice koje vode u kriptu u kojoj je armenska kapela Svete Jelene. Tri oltara i mozaici ukrašeni su tipičnim stilom armenske sakralne umjetnosti. Jedna slika podsjeća da su Armenci bili prvi narod koji je prihvatio kršćanstvo, odmah na početku 4. st., kad je se pokrstio njihov kralj. Armenci su jako ponosni na kršćanski identitet. Desna slika: katolička kapela Sv. Jelene. Do nje se dolazi prolazeći kroz armensku kapelu i spuštajući se još nekoliko metara niže. Kapela je svetište koja se smatra mjestom na kojem je sveta Jelena, majka cara Konstantina, pronašla gredu na kojoj je Isus bio raspet. Svečana liturgija se služi na svetkovinu Uzvišenja Svetog križa. (foto: polis.ba)

Unutrašnjost

Budući da u crkvi živi nekoliko kršćanskih zajednica, logično je da svaka od njih ima određeni „svoj“ prostor, a veliki dio prostora je zajednički. Grčki pravoslavci i katolici imaju najviše prostora, zatim slijede Armenci, Kopti, Sirijci i Etiopljani. Kalvarija je podijeljena između Grka i katolika: mjesto Isusova prikivanja na križ pripada katolicima, a mjesto njegova razapinjanja – Grcima. Iako ovi prostori po statusu quo pripadaju spomenutim zajednicama, u određeno vrijeme dostupni su i ostalim kršćanskim zajednicama. Svako mjesto u crkvi je za svakoga jednako sveto i svatko ga časti, samo što pojedina zajednica vodi brigu o pojedinim mjestima. Tako glavnu brigu o kapelici u kojoj je Isusov grob vode Grci, ali je kapelica dostupna za katoličku i armensku liturgiju svaki dan rano ujutro. Kopti pak sa strane imaju nadograđenu svoju kapelicu, uz sami Isusov grob. Kapelica sirijskih kršćana također je u neposrednoj blizini. Uz dvorište crkve su kapelice etiopskih kršćana.

Tijekom dana hodočasnici mogu posjećivati Isusov grob i Kalvariju. U danima prije pandemije, u redu za posjet moralo se ponekad čekati i više sati. Relativno malen prostor za tisuće svakodnevnih hodočasnika, zamračenost zbog zazidanih vrata i prozora, minimum umjetničke ljepote, nedostatak svježeg zraka te žamor, na mnoge posjetitelje nije ostavljao baš dobar dojam. Međutim, imajući na umu povijest mjesta, može se „imati razumijevanja“ za ovakvo trenutno stanje.

Vjernici se mole nad Stijenom pomazanja. Naime, prema evanđeljima Isusovo tijelo je prije polaganja u grobnicu bilo pomazano miomirisima, sukladno ondašnjim židovskim običajima. Ivan 19,40: „Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.“ Stijena se nalazi između Kalvarije i Groba. (foto: polis.ba)
Katolička Kapela Presvetog Sakramenta ili Kapela Susreta Isusa i Marije. Naime, prema drevnoj jeruzalemskoj kršćanskoj tradiciji, Isus je nakon uskrsuća na ovom mjestu susreo svoju majku Mariju. Također, unutar kapele nalazi se komad stupa koji se časti kao onaj za koji je Isus bio svezan dok je trpio bičevanje. Ova tradicija vuče korijene od srednjeg vijeka. (foto: polis.ba)
Franjevac i grčki monah u dijelu crkve koji je posvećen Mariji Magdaleni. Ovaj prostor podsjeća vjernike na odlomak iz evanđelja po Ivanu 20,11-16: A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« (foto: polis.ba)
Nakon što je kroz vrijeme pandemije uglavnom bila zatvorena, crkva je ponovno otvorena za vjernike i posjetitelje, nakon što se Izreal uspješno izborio s pandemijom, kako se sada čini. Iako još nema hodočasnika i turista izvana, brojni domaći vjernici i znatiželjnici svakodnevno posjećuju crkvu. Na slici su trg i pročelje crkve. S lijeve strane, prije ulaznih vrata u crkvu, je prolaz u tri pravoslavne kapelice. Lijevo je ulaz u dvije etiopske kapelice. U desnom dijelu fotografije, iza velikog prozora, je Kalvarija. (foto: polis.ba)

U Crkvi Svetog Groba primjećuje se zbližavanje među kršćanima, ne samo među onima koji tu žive nego još više među hodočasnicima koji je posjećuju. Bolji i relaksiraniji odnosi posljedica su sretnoga gubitka političke moći koje su Crkve imale kroz povijest, posebno u srednjem vijeku. Umjesto pogubnih „zemaljskih“ ambicija i želja da se ovlada svijetom i gospodari nad drugima, pravi se zaokret prema duhovnosti i vjeri, u čijem središtu je radosna vijest o Isusovom uskrsnuću, Božjoj pravdi za sve žrtve nepravde.

Crkva Svetog Groba stoljećima je bila simbol razjedinjenosti kršćanskog svijeta, a sada se sve više doživljava kao simbol jedinstva kršćana i simbol bratstva među ljudima, jer Isus nije umro na križu samo za kršćane, niti je samo za njih uskrsnuo od mrtvih. U konačnici, vjera u uskrsnuće je stvar osobne vjere i dubokog unutarnjeg duhovnog iskustva koje otvara mogućnost novom obliku postojanja nakon smrti. Ta nada daje boju svakodnevnom životu. Temelj te vjere i nade je tajna da je Isus – koji je bio raspet, umro i pokopan – sada živ! Tu vjeru i nadu, kao temeljno iskustvo postojanja, Isusove učenice i učenici počeli su živjeti nakon susreta s uskrslim Učiteljem u vrtu pod Kalvarijom. 

Jozo Šarčević, polis.ba

Najčitanije
Vremenska prognoza
Pretraga

Marketing